Maja Zebić: Nadam se da ću u Koprivnici završiti rukometnu karijeru

Razgovor s Majom Zebić, Podravkinim i reprezentativnim desnim krilom, započeli smo upitom i asocijacijom na film Billyja Wildera Sedam godina vjernosti. Zavodljiva plavuša nakon sedam godina braka očara inače vjernog muža. Plavuša u našoj priči nije Marilyn Monroe, kao u filmu, već je - španjolski Itxako.

Maja Zebić, nakon sedam godina provedenih u Koprivnici, raskida s vjernošću Podravini i odlazi u Baskiju u Estellu Navarro Lizarru blizu Pamplone, čijim ulicama turisti i avanturisti trče s bikovima.

No, tu sve asocijacije prestaju, iako rastanak s Majom Zebić nije lagan, ona je puno dala Podravki. Došla je 2004. godine. Sedam godina vjernosti.

Rođena je u Dalmaciji 31. svibnja 1982. godine, u Dicmu, gdje je i odrastala i završila osnovnu školu (napomena: skoro svake godine rođendan slavi u reprezentaciji, tako se poklopi). Tri su sestre Zebić, sve tri visoke. Mlađi brat igra nogomet, golman u sinjskom Junaku.

- Ima 20 godina i bar ga zasad hvale. Trebao bi biti dobar, bar tako govore.

Rođak joj je i trener nogometaša Zadra Dalibor Zebić.

- Ostali smo u sportu Dalibor, brat i ja. Sestre su mi igrale rukomet. Onda je tata počeo voditi i mene u Sinj na treninge. Treneri su mi bili Ljilja Borozan, Antun Pavlović. Po mene je došao trener Vatromir Srhoj iz Splita, sviđala sam mu se kao mlada rukometašica i pozvao me u Split Kaltenberg. U srednju školu sam krenula u Splitu. Split Kaltenberg bio je tada jak. Bilo je i Ruskinja, vratile su se iz inozemstva Čoko i Bućan. To su mi baš bile lipe godine.

U svojm zabavnom profilu Maja Zebić napisala da joj je jedna od najdržaih pobjeda bila nad Podravkom. I nad Viborgom.

- Aha! Dva puta smo pobijedile i to mi je bilo baš onako: vau! Podravku pobijedile: to nam je bio šok svima. I nad Viborgom s Podravkom. To mi je bilo isto ono - za pamćenje.

U Splitu je, kao i kasnije u Podravki, igrala sedam godina.

- Ha, ha! Svakih sedam godina idem dalje!

SJEĆANJE NA TRENERE: SRHOJ, BRALIĆ ŠOJAT... 

Treneri su joj bili Srhoj, Slavko Bralić, Jure Jureškin, ali Slavko Bralić ostavio je na nju najjači dojam.

- I dan danas se čujem s njim i baš obožavam tog čovika. Bija je super, baš je bija super. Kad se u Split sve to počelo rastavljati otišla sam u Zagreb. Htjela sam probat', ići dalje. ''Otvorila'' se tada Lokomotiva, bile su, čini mi se, prvakinje Hrvatske, tada je Podravka izgubila prvenstvo. Nekako me sve to povuklo, u nepunih pola godine koliko sam bila u Zagrebu, odigrala sam nekoliko dobrih partija, a onda je došla Podravka. U Lokomotivi me trenirao Velimir Kljajić. U kratko vrijeme ostavio mi je super dojam. Podravka je mene prije zvala dva puta, no tata nije dao, bila sam mlađa ''ajde di ćeš još''.

U Podravki je (naš izraz) naletjela na trenera Šojata.

- A on mi je isto bija super. Kad se sjetim: bilo je svega i svačega. Pa te tjedan dana obožava, pa ti tjedan dana svašta govori. Onda ti samo tako namigne. Lipo! Baš je bija poseban. Baš ga se rado sjetim, a kad ga sretnem baš mu se, onako, s guštom javim. Dobar je čovik, dobar.

Na naše inzistiranje da ipak izdvoji trenera koji ju je učvrstio u rukometu izdvojila je Srhoja.

- U biti on me je otkrio, mislim, on me je povukao u taj sport. Moram mu biti zahvalna. Stavio me s 15 mojih malih godina u prvu ekipu: igrala sam lijevo krilo 1. ligu s 15 godina! Davao mi je slobodu u igri, moram biti zahvalna. Na drugačiji način nešto posebno u meni je ostavio Bralić. Znao je što svatko misli, što osjeća, što mu reći, kako igrati, baš je bija odličan. On je ostavio najveću dojam na mene i što se tiče rukometa i što se tiče ljudskosti.

U reprezentativne kategorije ušla je također rano. Bila je u mlađoj kadetskoj i u kadetskoj, juniorskoj, sve je prošla. Primijetili smo da je u afirmaciji mladih Dalmatinki puno pridonijela Ljiljana Borozan.

- Je, je, ona nas je puno gurala i pridonijela sa strane. Borila se za nas.

Prvi puta bila je pozvana u reprezentaciji kada se u Hrvatskoj 2003. godine igralo EP u Splitu i kad je Hrvatska ispala u prvom krugu. Odradila je dio priprema.

U KOPRIVNICI MI JE BILO LIPO, LIP JE GRAD, LIPO SAM SE SNAŠLA 

U Koprivnici je trenirala pod vodstvom trenera Josipa Šojata, Zdravka Zovka, pomoćnik im je bio Mato Matijević, i zadnje kod Nevena Hrupeca.

- U Koprivnici mi je stvarno bilo - lipo! Bilo je i lipih, bilo je i ružnih trenutaka, ali na kraju pamtiš one lipe, moram priznati kad netko kaže, kako si izdržala sedam godina, ja kažem da mi je tu bilo lipo, lip je grad, lipo sam se snašla.

Nisu sve godine iste, svaka je drugačija.

- I dečko mi je otud, i uvik ću se tu i vraćati i onako baš s guštom. Moram priznati da sam nekako tu Koprivnicu zavolila.

Nije jedina.

- Očito nešto ima u njoj.

Lijepo je za čut'. Nezaobilazno pitanje: namjeravaš li se vratiti?

- Za sada se kanim, ha, ha. Nikad se ne zna što će biti, ali, normalno...

Normalno, dečko je tu.

Pamti neke trenutke kao izuzetne.

- Svake godine smo stvarali klapu. U klubu je vladalo zajedništvo među curama. To mi je nekako... Ima nas dosta, a sa svakom mogu sist', popit kavu, popričat, na primjer to mi je super. Nije da smo napravile nekakve grupice, da ja na primjer sjedim ovdje, a one tamo i da se uopće ne javim, da pitam što ima u ekipi. A to se stvarno kroz svih ovih sedam godina nije događalo.

I svake godine medalja oko vrata.

- A to je istina, napunila sam se medalja!

EUROPSKI DOMETI U PODRAVKI: 69 UTAKMICA I 178 GOLOVA 

Najveći domet u Europi bio joj je ulazak u drugi krug Lige prvakinja u sezoni 2008/2009. No, Maja je igrala i finale Kupa kupova s Larvikom 2005. godine, i finale EHF kupa s FTC-om u sezoni 2005/2006. Zabilježit ćemo i još jedno polufinale Kupa pobjednika kupova s Larvikom 2007/2008. kad je stradao Majin nos. U Kupu EHF-a Zebić je odigrala devet utakmica i dala 22 gola, u Kupu pobjednika kupova 16 utakmica s 25 golova, a u Ligi prvakinja odigrala je 44 utakmice i dala 131 gol, ili ukupno za Podravku Vegetu u Europi 69 službenih utakmica sa 178 postignutih golova.

Maja sada ide u Europu, ali veli da se bude vratila.

- Budem, budem - kaže kroz smijeh.

Ljubav je jaka.

- Jaka je ljubav. Željko (Sokač) ići će sa mnom, malo dok se ne snađem. Pošto radi u tate, može doći kad bude slobodno.

OSIM RUKOMETA POSTOJI I DRUGO ŠTO ĆE MI OPLEMENITI ŽIVOT

S finalistim ovogodišnje Lige prvakinja Itxako Zeba je potpisala na godinu.

- Nisam htjela više. Da vidim kako i što, pošto prvi puta idem vanka, da vidim kako ću se snać'. Mada mi svi govore da je ta Španjolska stvarno posebna za živit'. Imam prijateljice koje tamo igraju i govore da neću požalit'. Stvarno sam nekako sritna radi toga. Sve mi je to izazov. I jezik i klub.

Engleski zna, učila je nekad i talijanski, ali ne puno. Stanovat će u Estelli Navarri ili Lizarri, oba su naziva ravnopravna, malom mjestu s nešto više od 14.000 stanovnika.

S lijevog krila otišla je Ruskinja Emilija Turej i Maja će doći na njeno mjesto. Trener je Martin Ambros, bivši rukometaš, također lijevo krilo.

- Ako bih se snašla i ako bi bilo dobro, onda bih voljela ostati još jednu godinu, kad sam već otišla. Da naučim jezik i vidim zemlju. A onda bih možda polako i privodila kraju to sve.

Razgovor je vođen prije utakmica sa Srbijom, i Maja je rekla da neće biti lako, ali da je Hrvatska bolja ekipa i da se mora, baš mora, proći. I tako bi! Maja je u Varaždinu igrala sjajno. Nastupu na Svjetskom prvenstvu veseli se jer se otvaraju mogućnosti za Olimpijadu.

- Olimpijada mi je velika želja.

A u Ligi prvakinja može se dogoditi da Itxako i Podravka Vegeta budu u istoj grupi.

- To bi bilo super.

Kad Maja sve obavi u inozemstvu, dečko ju čeka u Koprivnici, a je li ju čeka i klub?

- Ha, ha, ne znam, vidjet ćemo, nadam se da čeka.

Je li bi joj to bila želja?

- Pa bila bi mi želja, zašto ne. Ako se već tu vraćam... Možda odigrati još godinu dana i oprostiti se. Mislila sam se oprostiti baš u Podravki, da neću ići nigdje, a kad mi je ovo uletilo i ovakva ponuda, onda mi je to bio izazov. No, nadam se da ću se vratiti i tu završiti s rukometom.

Razmijenili smo e-mailove i objasnili joj da će trebati novinarima, jer sada, čim je u inozemstvu, pisat će se o njoj više nego kad je sedam godina bila doma. A dotle će još malo putovati svijetom.

- Volim putovati. No, sve sam putovala s rukometom, ali voljela bih malo putovati poslije rukometa. Kad pogledate: vidjele smo mi puno toga, ali s druge strane najviše smo vidjele dvorana i hotela.

Maja je shvatila istinu da nema ništa od putovanja i gradova ako se ne obiđu u miru pješke.

- Obitelj je sretna i drago im je što sam se odlučila otići van, i naučiti jezik. Tata mi je rekao da osim rukometa postoji i to drugo što će mi oplemeniti život.

Hasta la vista, Maja.

Razgovarao: Ivo Čičin-Mašansker